Kad sam u studentskim danima živjela u Zagrebu u studentskom domu na Cvjetnom upoznala sam jednog mladića koji je bio prodajni predstavnik Lavazza kave u njihovom uredu za Hrvatsku. Do tada sam mislila da se Lavazza kava može piti samo u Trstu. Taj je momak bio simpatičan i znala sam ga iz viđenja. Tu i tamo smo znali nešto prokomentirati na tramvajskoj stanici i znala sam da mu je to studentski posao uz studiranje. Svašta je znao o kavi i bio je dosta načitan tako da smo mogli dugo razgovarati pri takvim slučajnim susretima. Jednog dana me pozvao na kavu i odmah smo se uputili u jedan meni nepoznati kafić za kojeg mi je on tvrdio da ima izvrsnu kavu. Jedan drugome pričali smo o pročitanim knjigama i raznim stvarima koje su nas zanimale.
Ali najviše od svega ostalo mi je sjećanje na prvi gutljaj Lavazza kave. Obzirom da sam živjela prilično blizu njegovog ureda, gotovo u susjedstvu počela sam ići tim putem na tramvajsku stanicu. Ako bi me ugledao kroz izlog samo bi mi jednim pokretom ruke poslao poziv da dođem. To je uvijek bio poziv na Lavazza kavu. I tako smo svakih par dana znali provesti ugodnih pola sata uz kavu držeći govore o nevažnim temama.
Puno sam toga naučila o kavi. Lavazza kava je imala cijelu svoju priču. U skladištu mi je pokazao razna pakiranja kave. Imali su i kavu u jutenim vrećama koje su bile namijenjene za posebne radionice pripremanja kave po određenim receptima. Bila sam fascinirana Lavazza kavom. A tek kalendarima koje je Lavazza pripremala za svoje ljubitelje diljem svijeta? To je bio kalendar s modelima obučenim samo u njihove šalice, tanjuriće i žličice. Za takve uratke angažirali bi vrhunske fotografe koji su snimali nevjerojatne kreacije koje ostavljaju duboki dojam. I ja sam dobila jednog…
…