Sigurno se sjećate kad ste bili mali svog prvog ručnog sata. Zasigurno ste ga dobili od roditelja, a novac su skupili djedovi I bake. Mora da je bilo pred polazak u školu ili eventualno na kraju prvog razreda kao nagrada za odličan uspjeh u školi. Kolike uspomene nose dječji satovi! Svi imamo barem jednu značajnu sliku koju nam probude na spomen dječji satovi.
Primjerice, ja se sjećam da je mene moj nono učio gledati na sat. Kakva je to sreća bila učiti na sat od nekog tako starijeg. Ljudi su tada imali vrijeme za svoje mlađe naraštaje. I uvijek su djedovi imali ulogu poduke ove važne vještine – kako se čitaju dječji satovi.
Koliko smo si važni bili kad bi naučili čitati koliko je sati! To je bila cijela filozofija.
ja se sjećam tog jednog davnog popodneva kad su mi mama i tata važno rekli da razmišljaju o nečemu važnom što bi meni trebalo sad kad sam školarac. I pitali su mi što mislim koju korist dječji satovi donose djeci.
Znači, oni nisu odmah otkrili svoje nakane, već su mi dali naslutiti o čemu je riječ.
Ja sam se pravio kao da ne razumijem zašto oni to mene pitaju i odgovorio sam kao što mi odgovorio učiteljici u školi, vrlo učtivo. U sebi sam vrištao od veselja i potencijalne mogućnosti da se radi upravo o tome – kupnja!
Istina je da su dječji satovi oduvijek bili izvrsni pokloni za male đake i služili su nam kao nagrade za odličan uspjeh u školi. Ali, još važnije od svega je to što su predstavljali dječji satovi, a to je samostalnost i odgovornost. Odgovaraš za svoje vrijeme i točnost upravo zato jer su ti ga roditelji priuštili.
Zapravo, dječji satovi su nužnost i danas jer razvijaju dječje samopouzdanje u svoju vlastitu odgovornost i upravljanje svojim vremenom. Znati koliko je sati i učiniti nešto što si obećao mami i tati je stvar integriteta i pouzdanosti.…