Još i danas ljudi nose stare satove koje pronalaze od svojih djedova, baka, očeva. Posebice se muški satovi čuvaju i prenose sa koljena na koljeno. Dolaze u našu radionicu, ali ja ne popravljam baš sve stare marke, ja radim na markama Omega, Longines, a sve dijelove koje sam imao za ostale marke sam proslijedio mojim prijateljima, kolegama pa oni to rade tako da stari muški satovi drugih marki kod njih završe. Ja to naprosto ne stignem. Iako ja volim sve marke, radim ove za koje sam se opredijelio.
Kad su u pitanju stari muški satovi, najveću potražnju u prošlosti pokazivale su Jugoslavija i Mađarska, to su bila tržišta koja su bila jako gladna zapadnih satova i sve je to nekako išlo mimo države, sve je išlo preko sive ekonomije i draguljari su dosta satova prodavali kod nas iako je njihova glavna trgovina bila zlato.
Danas su ljudi toliko bombardirani reklamama, kupovinom na rate, sniženjima, pa da li neko od poznatih nosi taj sat, tako da pravi muški satovi danas teško dopiru do kupca. Kad bih ja sad htio početi to raditi, dobro bih razmislio da li bi to uspjelo ili ne, logika ide u jednom putu, a stvarnost u drugom. Nije uopće bitno je li nešto dobro jer smo se navikli da stvari bacamo vrlo brzo. Mobitel služi vrlo kratko, odjeća se vrlo brzo baca, i mislim da je riskantno ući u prodaju, u tom području su i muški satovi ako mene pitate.
Mislim da ime nekog starog sata ne bi bilo neko fascinantno ime na tržištu. Moja generacija ga se sjeća, ali mlađi ljudi ne. Da se danas pojave na tržištu neki stari muški satovi, kupio bih ga samo iz nostalgije, jer sam ga volio prvenstveno zbog jednostavnosti i kvaliteta nekada davno dok za nove generacije nisam siguran kako bi reagirali i da li bi ih takvi muški satovi sada uopće zanimali.